понедељак, 15. новембар 2010.

Film "Ostrvo" Pavela Lungina

Moj tekst o filmu "Ostrvo" Pavela Lungina, objavljen u Ruskom alamanahu, broj 12, 2007.


VLADIMIR KOLARIĆ



SA TIGROM U KAVEZU


(O filmu „Ostrvo“ Pavela Lungina)



Izrazita kompetencija reditelja Pavela Lungina, precizan, dijaloški i vizuelno izbalansiran scenario Dmitrija Soboljeva, te prisustvo muzičkih i filmskih zvezda (Pjotr Mamonov, Viktor Suhorukov, Dmitrij Djužev), dovoljan su, reklo bi se, preduslov za vanredan uspeh filma „Ostrvo“ kod publike, kritike i na festivalima. Fenomen ovog filma, međutim, znatno prevazilazi ove početne, „produkcijske“, kriterijume za procenu i vrednovanje jednog filmskog dela. Nova imperijalna Rusija svoju popularnu kulturu, bar u domenu filma, temelji na apsobovanju nekoliko različitih kulturoloških paradigmi: 1) žanrovske preciznosti i produkcione superiornosti Holivuda, uz „francusko“ intelektualizovanje i ironizovanje holivudskih obrazaca, 2) nanovo legitimizovanog nasleđa sovjetske kinematografije, sa njenim dostignućima na polju konstitucije kadra i glumačkog predstavljanja, ali i njenom „državotvornošću“, 3) čitavog niza koncepata i ideja prisutnih u savremenoj Rusiji (prividnog i željenog) političkog i kulturnog konsenzusa. Ove ideje i koncepti koji oblikuju ideologiju savremenog ruskog filma, kreću se od pseudo-liberalnih, preko para-sovjetskih, neo-patriotskih i evroazijskih, sve do, za film „Ostrvo“ ključne, ideje pravoslavnog dogmatizma. To je monaška ideologija „starčestva“, života u neprestanom podvigu čiji je cilj oboženje, blagodatno sjedinjenje čoveka sa Trojičnim Bogom, učešće čovekovo u božanskom životu putem ispunjenja blagodatnim energijama Svetoga Duha.

Ikonički doprinos ovog filma, nesumnjivog remek-dela, zasniva se najpre na izuzetno uverljivom kinematografskom predstavljanju monaštva. U nedostatku žanrovskog filma na Istoku, pravoslavno sveštenstvo i monaštvo nikada nije do kraja ikonografski konstitucionalizovano, nikada nije ostvaren njegov pun kinematografski i ikonički potencijal. Najpoznatiji do sada film koji tematizuje monaštvo, „Rubljov“ Tarkovskog, dobar je primer neuspeha po ovom pitanju, s tim što treba reči da kinematografski tretman monaštva, kao ni ruskog srednjovekovlja, nije ni bio cilj Tarkovskog: njega je interesovala alegorija o položaju umetnika u Sovjetskom Savezu, kao i pozivanje na povratak nekoj sasvim maglovitoj ideji duhovnosti. Ovo ne osporava doprinos Tarkovskog ruskoj i svetskoj kinematografiji, već samo ukazuje na bespredmetnost svakog poređenja „Rubljova“ sa filmom „Ostrvo“, čemu rado pribegavaju manje pažljivi recenzenti.

Umesto insistiranja na ikoničnosti i ontologiji filmske slike, do sada najuspešnijim sredstvima za projavljivanje duhovnih realnosti na filmu, reditelj Lungin se opredeljuje za precizno vođenje filmske priče, dosledno pridržavanje scenarija i ozbiljan rad sa glumcima. Lungin svoj cilj vidi u ostvarenju pune komunikacije sa gledaocem. Bez suvišnih rasprava o odnosu religije i kulture, vere i znanja, dogme i predrasude, umetnosti i kanona, Lungin, jednim zdravim instinktom, pravi film za bioskope. U centru njegovog filma, vizuelno i narativno, je čovek, kao u centru svakog pravog filma, ali čovek u težnji (skoku, po-dvigu) ka božanskom, bogočovek a ne čovekobog, čovek pravoslavne antropologije dakle, liturgijski čovek. Lungin se trudi da njegovo delo, kao i liturgija („narodno delo“ u prevodu sa grčkog), bude dostupno svima, da niko ne bude isključen. To je tek delimično dobar komercijalni proračun, a većim delom proizvod jedne više svesti, ne bez doticaja sa blagodaću Duha Svetoga, koji „diše gde hoće“. Izbor glumačkih zvezda takođe je prvorazredni komercijalni adut, ali Lungin kao francuski (i američki) đak zna da zvezda može ono što običan glumac ne može. Mamonov je zvezda zato što se u kadru zaista moli, umesto da glumi molitvu, Suhorukov je zvezda zato što mu je dovoljan samo govor tela (ono što film toliko voli), da predstavi svoj složeni lik, umesto dugačkih verbalnih tirada i potenciranog „uživljavanja“ u nešto u šta se kao obični smrtnici i laici ionako ne možemo uživeti. Uživljavanje je u pravoslavnoj perspektivi ontološka kategorija, kao dodir sa božanskim, i svaki pokušaj njegovog podražavanja u estetskom, samo muti čistotu umetničkog dela čiji je cilj sastvaravanje Gospodu i svedočenje života u Hristu.

Scenario Soboljeva zasnovan je na temeljnom iščitavanju mnogobrojne, danas dostupne, „starčeske“ literature, što dokazuju i udarne sekvence ovog jednostavno strukturisanog filma. Redom, sekvenca sa nosećom devojkom slavi život i podseća na sud, dok ona sa lažnom udovicom upozorava da su strah Božji i ljubav jedno te isto, a da je susret sa Bogom ponekad jednak susretu sa tigrom u kavezu. Sekvenca sa isceljivanjem dečaka stavlja nas u ulogu svedoka (martira, mučenika) i predočava da pričešće nije „nagrada, nego lek“. Scena sa egzorcizmom, na kraju, ukazuje da je uz pokajanje sve moguće.

Ovaj film o pokajanju, uznet na nivo pop-kulturnog artefakta, značajan je događaj u istoriji ruskog i svetskog filma. On, uz još neka savremena ostvarenja, svedoči o nastanku jedne nove kulture, prilagođene vremenu koje dolazi.

1 коментар:

  1. Sjajan tekst, brate u Hristu. Pratim tvoj rad još od "Pajkićevog Antipirata" i moram da ti priznam (uprkos riziku od gordosti) da sve više dobija na značaju. Ovda bih ja pridodao još ponešto o dobrim i lošim stranama uznošenja filma o pokajanju na "nivo pop-kulturnog artefakta", kao i nedostacima Lunginovog izraza i rediteljskog pristupa, ali se u principu slažem sa svime što je izrečeno, naročito sa poređenjem njega i Tarkovskog.

    Pročitao sam i tvoj sjajni (i, u oba pravca, značajan) tekst o mogućnostima formiranja "hrišćanskog filma" i pošto me ta tema veoma zanima, zamolio bih te da mi proslediš neki kontakt, pošto bih imao za tebe par predloga u vezi dalje razrade i promocije dotičnih pitanja.

    Unapred blagodaran!

    ОдговориИзбриши